U velikoj tuzlanskog obitelji Zamboni ima osoba koje su neprimjetne, ali bez kojih italijanska zajednica teško funkcioniše. Neke osobe su stalno prisutne među nama, i daju neki svoj vlastiti doprinos da svima nama bude ljepše, da se očuvaju vrijednosti koje su preci italijanskih doseljenika u Tuzlu donijeli u Kreku i Tuzlu, a kasnije u Živinice, Maglaj, Boljanić, Novi Sad, Zagreb, Kosijerić i mnoge druge gradove. Vlado Zamboni je jedna od osoba koje su dale vrijednost našim životima i očuvanju prezimena Zamboni. Umro je 8.8.2025. u svom domu u kući u Solani pod Drežnikom, a sahranjen je 11.8.2025. na gradskom groblju Trnovac.
Vlado Zamboni, rođen 15.4.1940. godine u Tuzli, osmi je potomak Josipa i Ide Zamboni. Njegovi djed i baka Amadeo Zamboni i Fiorenca Donna imali su ukupno šestero djece, od kojih je prvo dijete Angelo umrlo ubrzo nakon rođenja. Ostali pet potomaka su Josip Zamboni, Rudolf Zamboni, Ferdinand Zamboni, Ana Zamboni, udata Josić i Albina Zamboni, udata Jurišević. Sva djeca su bila rođena u Nemili i Vranduku – uz prugu Doboj – Zenica jer je Amadeo radio na izgradnji pruge i tunela Vranduk. Vladi otac Josip Zamboni, zvani Pepo, je najstariji potomak Amadea i Fiorence. Rođen je 24.10.1901. godine u Nemiloj, a umro je tokom Drugog svjetskog rata 30.11.1943. godine. Bio je vjenčan sa Idom Glavaš. Ida Rozalija Zamboni rođena je Glavaš 2.9.1902. godine. Josip Zamboni i Ida su vjenčani 1920. godine, a imali su devet potomaka – Nikola Nikica, Marija Mica, Ivica, Ferdinand Ferdo, Štefanija, Vinko, Anton Tono, Vlado i Hilda. Sva braća i sestre Vlade Zamboni su ranije umrli, tako da je Vlado bio posljednji potomak Ide i Josipa Zamboni. Vjenčao se 21.9.1963. godine u Tuzli sa Anđom Tešić sa kojom je proveo cijeli život. U braku je dobio sinove Sinišu i Josipa – Belog. Radio je u tuzlanskom „Umel“-u – bio vrhunski zanatlija, bio je poznat po duhovitosti i dobrom raspoloženju. Pamti se njegova dogodovština koju je opisivao kako su se Tuzlaci pitali za koga to tuzlanski Italijani navijaju kad su na protestima 1953.-1954. na gradskom trgu uzvikivali „Trst je naš, Trst je naš!“. Vlado je od iniciranja ideje o formiranju udruženja Italijana bio pristalica te ideje, i njegovo ime je na spisku osnivača udruženja Italijana 1993. godine. Od tog vremena stalno je bio prisutan u radu udruženja, u okvirima svojih mogućnosti.
Vlado je bio posebno vezan za brata Tonu, i na svakom susretu Italijana bili su zajedno. Govorili su svojim jezikom vrhunskih majstora šala i smicalica, viceva i dogodovština. Cjeloživotni prijatelj Zlatko – Grga je ostao uz Vladu do zadnjeg dana, a ostaje i nakon zadnjeg dana. Njegova unuka Bernanda je stalno bila uz Vladu, i bila poseban Vladin ponos. Umiranjem Vlade Zamboni, nestaje jedna generacija tuzlanskih Italijana koji su bili okupljeni oko ideje čuvanja tradicije aktivnostima u udruženju. Nova pokoljenja su prisutna, po rođenju, u zajednici tuzlanskih Italijana, ali je osjetno da veze sa precima i Italijom postaju sve slabije, interes mlađih generacija je daleko ispod interesa kojeg je Vladina generacija imala.